Međimurski konj

Početak stvaranja međimurskog konja predstavljaju događaji na društveno-političkoj i socijalnoj sceni krajem 18. stoljeća (reforme Josipa II, Marije Terezije, Francuska revolucija, ukidanje kmetstva i nastanak malih seoskih posjeda). Zbog povoljnog zemljopisno-političkog položaja Međimurja, na prijelazu 18. u 19. stoljeće napredna zbivanja i promjene u Srednjoj Europi značajno su utjecali na gospodarski život Međimurja. Tijekom istog razdoblja temeljna autohtona populacija poslužila je kao osnova za stvaranje međimurskog konja, sustavnom introdukcijom pršeronskih, flamanskih i ardenskih, te u manjoj mjeri brabantskih i burgundskih pastuha. Ovaj konj bio je izrazito cijenjen kao transportni konj iii konj za vuču većih tereta. Međimurski konj spominje se u gotovo svim hipološkim leksikonima i atlasima svijeta.

Međimurski konj ubraja se u skupinu teških, hladnokrvnih, radnih konja. Glava je relativno mala s malim šiljatim ušima. Vrat je kratak i mišićav, greben izražen, leda su široka i kratka, sapi široke i raskoljene. Prsa su snažna, duboka i široka sa zaobljenim rebrima. Noge su korektno građene, čvrste, širokih kopita. Trup je širok, dubok i zbijen. Otporan je i relativno skromnih zahtjeva u hranidbi. Najčešća boja je dorata, a rjeđe se javlja vrana, alata i druge boje.

Uzgojno područje je područje Međimurja po kojem je i dobio ime, prostor na krajnjem sjeverozapadu Republike Hrvatske između rijeke Drave i Mure.