Lipicanac

Godinom nastanka lipicanske pasmine smatra se 1580., kada je austro-ugarski nadvojvoda Karlo II kupio dobro Lipicu s namjerom da osnuje ergelu koja bi podmirivala potrebe dvora za dobrim karosijerima. U Hrvatskoj uzgoj lipicanske pasmine započinje 1700. godine kada grof Andrija Janković kupuje prve lipicanske konje u Lipici. Ergela Đakovo prelazi s uzgoja arapskog na uzgoj lipicanskog konja 1855. godine za vrijeme biskupa J.J. Strossmayera te značajno utječe na širenje uzgoja lipicanskih konja u Hrvatskoj. Lipicanac je zbog svoje vanjštine i radnih sposobnosti vrlo dobro prihvaćen te se u kratkom vremenu proširio u cijelom zemaljskom uzgoju konja. Uzgoj lipicanske pasmine u Slavoniji postao je dio tradicije, o čemu svjedoče današnje smotre folklora, konjička natjecanja i druge manifestacije, na kojim se neizbježno pojavljuju lipicanski konji. Navedeno je prepoznalo i Ministarstvo kulture koje je u 2017. godini tradiciju uzgoja lipicanaca u Slavoniji, Baranji i Srijemu uvrstilo na popis nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Ovaj “barokni” konj postao je poznat po plemenitoj i čvrstoj tjelesnoj gradi, otpornosti, skromnosti u smještaju i hranidbi, sposobnosti učenja i volji za radom. Glava je suha, srednje duga i umjerene veličine s bistrim i živahnim očima. Vrat je srednje dug, mišićav, lijepo povijen i visoko nasađen. Prsa su umjerene dubine i širine. Lopatica je duga, blago položena i mišićava. Spoj je umjereno dug i mišićima dobro vezan. Sapi su jake, čvrste, blago zaobljene i položene. Noge su korektno građene, zglobovi naglašeni i suhi. Kopita su čvrsta i okrugla. Kretnje izdašne, hod visok, korak dug, elegantan i uravnotežen.

Uzgojno područje je cijelo područje Republike Hrvatske, a naročiti intenzitet uzgoja je u Slavoniji i Baranji. Ergele u Đakovu i Lipiku kao matične ergele lipicanske pasmine centar su uzgoja lipicanaca u Hrvatskoj i svojim radom kontinuirano utječu na podizanje kvalitete u zemaljskom uzgoju.

Lipicanska pasmina, kao jedna od najstarijih i najpoznatijih pasmina konja u Europi, rezultat je dugotrajne i sustavne selekcije. Lipicance je počeo uzgajati austrijski nadvojvoda Karlo II 1580. godine, pripuštajući kraške kobile pod uvežene rasplodne španjolske pastuhe. Pasmina je dobila ime po ergeli Lipica u današnjoj Sloveniji, gdje su se konji uzgajali za austrijski dvor sve do 1918. godine. Na oblikovanje lipicanca velik utjecaj imala je „Španjolska škola jahanja“ u Beču, gdje je 1735. godine lipicanska pasmina konja prvi puta korištena za potrebe carskog dvora u visokoj školi dresurnog jahanja. Od osnutka, u školi su korišteni španjolsko-andaluzijski pastusi, a postupno su uvođeni pastusi lipicanske pasmine koji su u potpunosti zamijenili španjolske konje. U genomu današnjega lipicanca ima krvi kraških, španjolskih, arapskih, njemačkih, danskih, talijanskih i kladrupske pasmine konja. U Hrvatskoj se lipicanac počinje uzgajati 1700. godine na ergeli grofa Andrije Jankovića u Terezovcu (Suhopolje), a 1806. godine u ergeli Đakovo. U početku je stvoren kao laki karosijer i jahaći konj, a s vremenom se počinje koristiti kao izvor radne snage u transportu, poljoprivredi, vojsci, rekreaciji te u dresurnom i zaprežnom sportu.

Lipicansku pasminu čini 8 međunarodno priznatih linija pastuha i 63 roda kobila. U austrijskoj dvorskoj ergeli Lipica je uzgojeno 6 klasičnih linija pastuha (Pluto – danska, Conversano i Neapolitano – napuljske, Favory i Maestoso – kladrupske, Siglavy – arapska). Uz njih u uzgoju su važne linije uzgojene izvan ergele u Lipici: Incitato – linija uzgojena u mađarskoj vojnoj ergeli Mezöhegyes, te hrvatska linija Tulipan u ergeli grofa Jankovića u Terezovcu. Od 63 međunarodno priznata lipicanska roda u ergeli Lipica je uzgojeno 17 klasičnih lipicanskih rodova, u Hrvatskoj i u Mađarskoj je uzgojeno po 16 rodova, a u Rumunjskoj 14 rodova.

Osim mađarske linije Incitato, u Hrvatskoj se danas uzgaja ostalih 7 linija pastuha i 19 rodova kobila. Očuvanje genetskog potencijala provodi se putem povoljne zastupljenosti i uravnoteženosti linija i rodova, te održavanjem optimalne efektivne veličine populacije, tj. očuvanjem genetske raznolikosti.

Uzgoj konja lipicanske pasmine dio je stoljetne tradicije u Republici Hrvatskoj i kao rezultat toga raširen je na području cijele zemlje. Uzgoj je uglavnom orijentiran prema geografskim žarištima (Slavonija), no uzgojnim područjem ove pasmine smatra se cjelokupni prostor Republike Hrvatske.

Uzgoj lipicanske pasmine se, obzirom na organiziranost i mjesto uzgoja, dijeli u stručnim i znanstvenim tekstovima na subpopulacije:

• privatni uzgoj – grla uzgojena od strane privatnih uzgajivača
• ergelski uzgoj – grla uzgojena u Državnoj ergeli Đakovo ili Državnoj ergeli Lipik